U rožajskom naselju Zeleni, skoro bez ikakvih sredstava za život preživljava četvoročlana porodica Rama Seferovića. Ramo i njegova supruga Fatima su invalidi, a snagu da izdrže daju im njihova dva mališana. Stanuju u nedovršenoj kući koju im je izgradio Hivzo Muratović iz Novog Pazara.
– Iako nemamo praktično ničega naša srca griju naše dvoje djece u kojima gledamo cijeli svijet. Iako smo bolesni i nesposobni da bilo šta privređujemo nekako smo se krpili sa oko 120 eura socijale sve dok se naša kćerka nije teško razboljela. Djevojčici je u Podgoričkom kliničkom centru ustanovljena epilepsija. Njena bolest nas je teško pogodila i teško ćemo preživjeti sve njene muke i patnje – kaže Seferović.
U domu ove porodice skoro da nema ničega. Namještaj je potpuno dotrajao. Vodu donose sa nekoliko kilometara udaljene česme, a struju su sproveli preko kabla iz obližnje fabrike.
– Struju dobijamo iz fabrike, pa je plaćamo po industrijskoj cijeni. Iako nemamo nikakvih aparata, mjesečno se nabere nekoliko desetina eura na računu što dodatno opterćuje naš skromni kućni budžet. Plaćam i kombi prevoz 27 eura za kćerku koja putuje u školu u Rožaje, koje je odavde opet udaljeno par kilometara. Kada platimo struju i taj prevoz nama skoro ne ostane ništa da kupimo osnovne životne namirnice – jada se Seferović, koji ističe da bi njegova djeca bila više gladna nego sita da nema dobrih i humanih ljudi.
– Najviše nam je pomogao Hivzo Muratović, privrednik iz Novog Pazara koji nam je izgradio krov nad glavom. Ranije smo živjeli u drvenoj baraci bez ičega. Takođe, u nekoliko navrata pomoć smo dobijali od Humanitarne organizcije Rožaje, Jusufa Ćatovića, bez čije pomoći nas odavno ne bi bilo. Zahvalni smo svima koji nam pomažu. Znamo da mi nismo jedina porodica koja grca u siromaštvu, već da sličnih nama ovdje ima puno. Najteže mi je što nemamo novca da liječimo kćerku i to me mnogo boli – kaže Seferović.
On kaže da je 19 godina radio u Šumarskom preduzeću u kojem se zaposlio sa svega 14 godina života.
– Sa 14 godina sam ostao bez oca, a kao najstariji u porodici morao sam da se staram za koricu hljeba za mojih osmoro braće i sestara. Dok sam radio nije se loše živjelo, ali nakon 19 godina staža zbog stečaja u preduzeću ostao sam bez posla. Život me nikada nije mazio, a nakon što sam ostao bez posla nastupio je još teži period u mom životu koji me prati i danas – kaže Seferović.
Ramo i Fatima nemaju žiro račun na koji bi humani ljudi mogli da im upute pomoć, ali ipak, apeluju da im se pomogne na bilo koji način.
– Mi praktično nemamo ničega sem golih života. Djeca su bez odjeće i obuće, bez hljeba, nemamo drva niti osnovnih životnih namirnica, nemamo pokućstva. Molimo sve koji mogu da nam pomognu i mi ćemo im biti zahvalni doživotno – poručuju Seferovići.
V.Ra.